Miško Bolf

Likovna umetnost u Selenči

Likovna umetnost u Selenči je prvobitno nastajala kao narodno stvaralaštvo. U prošlosti su priliku za ispoljavanje svog talenta imale, pre svega, zanatlije, ali su i ostali žitelji Selenče izražavali svoj umetnički dar ukrašavanjem svojih kuća i ulepšavanjem životne sredine. U oslikavanju kuća koristila se slovačka narodna ornamentika. Građevinari su koristili razne vrste reljefa koje su onda domaćini oslikavali. Ovakvi plastični ukrasi javljali su se, pre svega, oko prozora. Ukrasna ornamentika koristila se i u uređenju kuća. Ukrašavala su se ognjišta i zidovi. Uz pomoć kalupa, slikali su se razni cvetni motivi bogatog kolorita. Ornamentima su se ukrašavali i drveni sanduci i garderoberi a žene su ih koristile i za oslikavanje tanjira, raznih ćupova i flaša. Neki su pokušavali da u toku dugih zimskih večeri slikaju ugljem na papir. Bilo je talentovanih ljudi koji bi iz dosade naslikali prave slike, ali ih nikada nisu javno izlagali. Pokušavali su da od kutija prave kuće i katedrale, ili da od lima naprave neki ukrasni predmet. Veće umetničke ambicije, međutim, nisu imali.

Od stanovnika Selenče kao prvi za umetnički put odlučio se Vladimir Goda, rođen 5.2.1940. Osnovnu školu “Jan Kolar” završio je u zavičaju a gimnaziju u Odžacima. Studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ali je pred sam kraj studije napustio. U svom stvaralaštvu koristio je mnoge tehnike: uljane boje, tempere, pastel, olovku i tuš. Najčešće je slikao portrete ljudi, ali i mrtvu prirodu, seoske motive i aktove. Izlagao je u Baču, Novom Sadu i Zagrebu. Naslikao je oko 150 slika. Posle teške bolesti umro je 6. juna 1989. u Selenči.

Mnogi se stanovnici Selenče i danas sa ljubavlju bave likovnom umetnošću, međutim, ne izlažu javno svoje radove. Navedimo samo nekoliko ljudi: Juraj Beređi st., Juraj Beređi ml. Danijela Bolf, Pavel Šimonji, Marija Kolekova, Lidija Godova, Krstina Kanjova, Ilona Fačarova, Štefan Ičik, Jaroslav Pecnjik, Marija Trusinova, Štefan Liptak, Jarmila Tatljakova, Ondrej Bocka, Ana Krnačova, Ana Poljakova, Jan Rožnaji, Marija Sklabinska, Pavel Fađoš, Zuzana Gašparovska, Pavel Mandač.

U odnosu na likovne afinitete Selenčana, u selu se dugo osećala potreba njihovog organizovanja i okupljanja. Tako je u nedelju 16.10.1988. osnovana likovna sekcija Kulturno-umetničkog društva “Jan Kolar” u Selenči. Osnovali su je likovnjaci, koji su tog dana organizovali prvu zajednički izložbu svojih radova. Osnivači su: Ana Kočondova, Karol Burčjar, Pavel Pavlinji i Miško Bolf. Ujedno su za svog predvodnika izabrali Miška Bolfa, profesora likovne kulture.

U okviru ove sekcija umetnici su se okupljali, razmenjivali iskustvo, savetovali se međusobno, ponekad i portretisali. U svom radu članovi grupe najčešće koriste uljane boje, ali okušali su se i u drugim tehnikama [olovka, akvarel, pastel, tuš i prostorno oblikovanje u plastenlinu i glini]. Najčešći motivi u njihovim radovima su pejzaži, stare kuće u Selenči, antikvarni predmeti, mrtva priroda i autoportreti, ali i mnogi drugi figuralni motivi. Dimenzije slika se razlikuju a najčešće se kao podloga koristi platno, kao i solilit i drvo. Crtaju na papir, glinu i veštačke materijale. Svi umetnici se trude da verno zabeleže svoju okolinu ili, drugim rečima, reč je o realističkom slikarstvu, dok se neki od njih približili hiperrealizmu. Na nekim se radovima primećuju i tendencije nadrealizma, ali i plaktni kao i ilustratorski stil. Umetnici iz ovog sela se povremeno takođe bave i ilustrovanjem, crtanjem stripa, karikatirom i grafičkim dizajnom.

Vjera Streharska

Pisci iz Selenče

Pre 240 godina naši su preci trbuhom za kruhom pošli u beli svet - iz Slovačke na Donju zemlju. Selenča, selo na širokoj bačkoj ravnici, prigrlila je mnoge slovačke učenjake. U njoj su delovali mnogi značajni učitelji i sveštenici koji su našim precima bili preko potrebni u njihovom novom zavičaju.

Tako je na Donju zemlju 1893. godine pošao i Jan Čajak st. (1863-1944), rođen u Liptovskom Janu, koji je šest godina delovao u Selenči kao učitelj i kulturni radnik. Posle ovog perioda preselio se u Bački Petrovac, u kom je i okončao svoj život.

Porodična tradicija vezivala je Jana Čajaka st. sa Slovačku i nakon njegovog dolaska na Donju zemlju. Time je poput ostalih učenih ljudi iz Slovačke, koji su dolazili od kraja 18. veka do prvog svetskog rata, doprineo među Slovacima na Donjoj zemlji očuvanje narodne kulture. Veliki značaj u tome odigrao je njegov roman Porodica Rovesni, pripovetke Sušica, Sve lepo, Prosidba, koje su pogodne i za dramsku adaptaciju.

U Selenči se 18. jula 1897. Janu Čajaku rodio sin, prvo dete u porodici [majka Kornelija Belohradska], koji je dobio ime Jan po ocu i dedi.

Rastao je pod direktnim uticajem svog oca i u sećanju na dede: pesnika Janka Čajaka i sakupljača narodnog stvaralaštva Pavela Dobšinskog. Bilo je prirodno da nastavi porodičnu tradiciju delovanja na narodnom osvešćavanju, kao i književnu tradiciju. Delo J. Čajaka ml. je raznovrsno i bogato. Napisao je romane Zuzka Turanova [ljubavna balada] i Zipa Cupak [folklorno-humoristički roman], pripovetke Čiča Ondriš Pazurik [socijalna kritika] kao i mnoge druge pripovetke.

Jan Čajak ml. se 1949. trajno nastanio u Bratislavi, gde je i umro. Selenču je posetio 30. novembra 1965. i 19. novembra 1977.

Književi talenti Jana Čajaka i Jana Čajaka ml. direktno su povezani sa našim selom. Doživljavamo ih kao svoje, pošto su za Selenču vezani, bilo učiteljskim radom bilo rođenjem i imali su značajnog uticaja na razvoj književnog ukusa i stvaralaštva stanovnika Selenče. Čajak u svom književnom delu, pre svega u seoskoj pripoveci, veliku pažnju posvećuje narodnom jeziku. U pričama je prikazao bačko selo i čitav niz likova iz naroda. Taj model pripovetke blizak je još nekim slovačkim autorima iz Vojvodine. Otac i sin Čajak u svojim delima spominju razne elementarne nepogode i bolesti: Nevreme, Sušica, Kolera.

Književno delo ovih pisaca Selenčanima privlači pažnju već u detinjstvu, u školskim klupama. Interesovanje za pisanu reč kod dece razvijaju učiteljice, kao i nastavnice slovačkog jezika [V. Streharska i R. Šimonjiova] na časovima ili u književno-pozorišnom kružoku koji deluje u tamošnjoj osnovnoj školi.

Prvi radovi pisaca početnika iz Selenče pojavljuju se na stranicama školskog časopisa Haluzka, čiji je prvi broj izašao 1970. na inicijativu učitelja: V. Streharske, R. Šimonjiove i Karola Burčjara. Časopis je objavljivan sa manjim ili većim pauzama. Pre par godina pojavio se novi broj promenjenog izgleda, posvećen 100-godišnjici rođenja Jana Čajaka ml. Od tada izlazi mesečno i uređuje ga tehnički urednik, nastavnik opštetehničkog obrazovanja Pavel Mandač. U pripremi časopisa učestvuje i profesor likovne kulture Miško Bolf, kao i nekoliko njegovih kolega učitelja i, naravno, sami đaci. Ovim se časopisom škola ponosi. Na njegovim se stranicama objavljuju pesme njenih đaka, crteži, informacije sa takmičenja, sa programa, izložbi i drugi prilozi. Ti radovi sa jezičke i sadržinske strane imaju dokumentarnu vrednost. Iako se radi o piscima početnicima: đacima, studentima, radnicima, zanatlijama, profesorima, sveštenicima, na ovim stranicama beleže se njihovi književni počeci. To su pesme i prozni tekstovi različitih umetničkih dometa, ali i uzrast autora je različit, kao i njihovo stvaralačko iskustvo.

Na stranicama časopisa, ne samo Vojvođanskih, nego i onih objavljlivanih u Slovačkoj mogu se pročitati radovi mladih pisaca iz Selenče. Tu i tamo se ovi autori pojavljuju i kao tekstopisci se na festivalima..

Mnogi od njih su u poslednje vreme prestali da pišu, ali će najtalentovaniji i najistrajniji opstati i svedočiće, osim o umetničkim porivima i o poštovanju maternjeg jezika.