Jan Dorča

Kamerni hor Zvona

Poučeni knjigom knjiga, kažemo da je na početku bila Reč. Reči se kao novinar klanjam koristeći je kao instrument, kao sredstvo dodira sa svojim čitaocem. Uostalom, ko bi mogao bolje da argumentuje značaj sopstvene profesije od novinara i pisaca navedenom biblijskom tvrdnjom? Čini se da niko… Pa, ipak… Ne, ne osporavam početnu prisutnost Reči. Dokaz za to neka bude postojanje ovog kamernog hora, ali čini mi se da je pravednije ako uz Reč navedena stoji i Pesma koja izvire iz jednostavnosti ljudske radosti. Radosti što jesmo, što pronalazimo smisao u činjenici sopstvenog postojanja…

Ovim sam se rečima, kao moderator koncerata Kamernog hora ZVONA iz Selenče, obraćao publici u Domovima kulture, u amfiteatrima, na raznim festivalima, u hramovima…

Kaže se da kao dlanom o dlan prođe vreme koje, ukoliko je smisleno potrošeno, bude ovenčano uspesima, kao i priznanjima ljudskih srca. Pogotovo ako su to, što im je s ljubavlju ponuđeno, ta srca oberučke prihvatila.

Kao ni iz čega, u našoj se javnosti pojavila grupa entuzijasta iz Selenče, koja je svoj izraz našla u otpevanoj reči. Pojavili su se naprasno, kao kada idete ulicom i crkveno zvono vam u trenutku prekine misao, koju ste se upravo spremali da izgovorite. Zvono! Upravo ono o nečemu obaveštava javnost. Čovek ga primeti.

Ne znam da li je upravo to imao na umu profesor muzike i solfeđa u OŠ “Jan Kolar” u Selenči Juraj Suđi kada je osnivao Zvona, ali znam (a znam to od trenutka kada sam se sa njim upoznao) da njega večito nešto kopka, da ima nečeg u njemu što mu ne da mira. Možda ni ne sluteći da će sa šačicom dobrih glasova osvojiti slovačku javnost u Jugoslaviji, da će ući u duše ljudima koji dolaze u crkve, onima koji vole crkvenu pesmu, rodoljubivu pesmu, ljubavnu, koji više od svega vole svoj narod, svoju domovinu. Onima, čija su srca otvorena za sve. Zapravo, on je taj koji je ljude učio da pesmu prihvataju onakvu kakva jeste, da i ljude prihvataju onakvima kakvi jesu.

Kamerni hor Zvona nastao je pre par godina od male grupe ljudi koja se okupljala uz klavir u jednoj sobici, da bi svoje večeri ispunili zadovoljstvom i korisnim delom. Pevali su tek onako, da prođe vreme: jednoglasno, dvoglasno, troglasno, četvoroglasno; četvoro, petoro, zatim osmoro a sada ih ima više od dvadesetoro.

Učitelj [kako ga u Selenči zovu] je vremenom načinio lepu grupu pevača. Juraj Suđi je u velikoj meri doprineo što Kamerni hor Zvona beleži značajne uspehe. Uspeo je da svoju skromnost usadi u srca najpre svojoj grupi a zatim i slušaocima. Javnosti je bilo potrebno da ima muziku, pesme koje će ljudima ulaziti u duše. Zvona su tu potrebu osetila. Pratili su zadati put, jer su znali koja vrsta muuzike je ovom narodu potrebna.

Zvona su prvi put javno nastupila na omladinskom programu 1993. Te iste godine na proslavi 235. godina od dolaska Slovaka u Selenču nastupali su kao vokalo-instrumentalna grupa. Međutim, njihova je želja bila da postanu kamerni hor. Sve više su pevali pesme od Mokranjca, Verdija, Mocarta, Šmida, Trnavskog, sve su više izvodili tekstove Andreja Sladkoviča, Hvjezdoslava, ali i pesme svog dirigenta Juraja Suđija, koje obogaćuju muzičko stvaralaštvo Slovaka u Vojvodini. Kamerni hor Zvona je najpre radio pod okriljem Kulturno-umetničkog društva “Jan Kolar” u Selenči, a od 1998. Zvona su samostalna umetnička grupa.

Nakon njihovog nastupa slušaocu još dugo odzvanjaju pesme u srcu. Njihovi nastupi imaju cilj, imaju bolju, težinu, poruku…

Svaki njihov kontakt, svaki susret sa publikom obogaćuje njih samih, a publika takođe odlazi bogatija, i to ne samo trenutnim duševnim mirom, U njihovim dušama još dugo zvoni Zvono koje smiruje, ublažava, utoljava…